Pripovijedanje

Kao književnici koja piše za djecu i knjižničarki koja svoj cijeli radni vijek provodi aktivnosti za djecu temeljene na slikovnicama i pričama, bilo mi je teško definirati što pripovijedanje zapravo jest. A upravo mi je definicija bila potrebna da bih se mogla u potpunosti pripremiti za tu aktivnost.
U knjižnicama je uvriježeno pričaonicama nazivati svaku aktivnost koja je bazirana na čitanju priča ali se vrlo često radi i bez knjige. No i u tim slučajevima kad nema knjige kao predmeta koji tu aktivnost definira kao čitanje, ipak takvo pričanje priča ne možemo zvati pripovijedanjem. Pripovijedanje nije niti dramsko-scenska izvedba. Često možemo vidjeti predstave koje izvodi jedan  glumac s minimalnom kostimografskom i scenografskom opremom. No pripovijedanje, iako sadrži
elemente glume i scenskog nastupa, ipak nije njemu istovjetno. Pripovijedanje je temeljna ljudska vrijednost urođena svima nama. Ono seže u same temelje civilizacije, prošla vremena kada je pripovijedanje bilo u službi čuvanja baštine i uspomena, ali i u službi učenja
funkcionalnih znanja i vještina nužnih za preživljavanje i temeljnih za bilo kakav boljitak. Kao takvo, ono je prethodilo i kazalištu i književnosti. Ono je bilo prvi oblik prenošenja vrijedne priče. Pripovijedanje je dalo kazalištu priču za uprizorenje i književnosti razlog za zapisivanje.